nedjelja, 06.05.2012.
je veux de l'amour, de la joie, de la bonne humeur…
|
sjedim za stolom u svojoj sobi volim ovu sobu svojatati svojom, iako je to zapravo radna soba mog tate u stanu njegove cure gdje njih dvoje žive tako da ovaj cijeli prostor i nema toliko veze sa mnom ali opet tu nekad prespavam kad sam preumorna navečer da me tata vozi doma (najčešće nedjeljom jer vikendima sam ovdje; tada naime ne mogu biti sama) u tajnim snovima šopingholičarke (isuse zašto se JEDNOM U ŽIVOTU ne mogu referirati na knjigu dave eggersa ili baciti referencu iz communitya, a ne gossip girl) becky blomwood u jednom trenutku doživi potpuni financijski i emocionalni slom i kad ju njena cimerica suze (koja će se kasnije *spoiler alert* udati za svojeg bratića u trećem koljenu tarquina) pita što će sad, ona kaže da ide doma. mami i tati. kad sam čitala prvi put tu knjigu, imala sam 14 godina. imala sam dom. nisam imala mamu više, ali svejedno nisam znala što znači ići doma. jer nikada otamo nisam ni otišla. knjigu sam pročitala jedno dugačko poslijepodne dok smo bili kod tete naime, moja teta ima mali stolić u dnevnoj sobi ispod kojeg uvijek stoje novine i knjige priznajem, najviše sam voljela naići na stare brojeve cosmopolitana koji je moja sestrična kupovala i onda otkinuti onaj tester sa prve stranice i našminkati se njime kasnije potajno u wcu a sviđali su mi se i tekstovi o seksu; iako bi se na njima zadržavala tek kad bih bila sigurna da nitko neće slučajno provjeriti što sama radim dok odrasli piju vino i puše u blagovaonici nekako sam oduvijek bila poprilično u dodiru sa svojom tjelesnošću i osjećala sam groznu grižnju savjesti zbog toga imala sam osjećaj da radim i osjećam i da me zanimaju pogrešne stvari i da sam nekako otkrila stvari koje nisu primjerene mojoj dobi i spolu jer nitko o tome nije pričao i moje prijateljice su se samo glupo hihotale na većinu tih stvari pa sam se i ja hihotala i ni sama se ne sjećam kad je to samozavaravanje prestalo kupovala sam kratko vrijeme tinejdžerske časopise, ali oni su mi brzo dosadili i sa petnaest sam zaključila da se loše osjećam kad pročitam članak u kojem savjetuju da 'ako dečko koji ti se ne sviđa sjedi cijeli dan pred tvojom zgradom samo da te sretne kad se vraćaš iz škole, cijeni taj trud' i da si 'koketa ako ti je važno da ti šampon fino miriše') ispred moje zgrade nitko nije sjedio i nisam imala pojma što znači riječ koketa pa sam shvatila da se ti časopisi baš ne obraćaju meni. što si mlađi, jednostavnije razmišljaš i ako ti nešto ne odgovara, čak nekad ćeš pomisliti da NE MORA nužno problem biti u tebi (danas mi je to sve teže, apsurdno) cosmopolitan je i tad bio plitak i bezveze, vjerojatno (iako se neki kunu da su nekad davno u njemu postojale natruhe kvalitete), al tad sam otkrila rujanu jeger i zrinku pavlić i točne izraze za neke stvari koje sam radila ili koje su me uzbuđivale ili za koje sam tek saznala, a onda i spoznala da bi mi se možda mogle sviđati pa ako to piše u časopisu, onda valjda nije .. toliko krivo, tako sam nekako razmišljala doduše, pretpostavljam da cosmopolitan nije ciljao na publiku od 14 godina, ali eto meni je u jednom trenutku bio koristan danas, kao što zapravo nikad ni nisam, ne kupujem časopise isto tako, danas znam što znači 'htjeti ići doma' ako imam stvarno užasan dan ili tjedan, volim doći tati nekad kad se sjednem u kuhinju na jedna od onih visokih stolaca (u kojima inače nikako ne volim sjediti na primjer u birtijama, ali ovdje je to moje mjesto nekako i uvijek sjedim na srednjem stolcu na koji sam sjela i prvi put kad sam kročila u ovaj stan i upoznala tatinu curu, bio je to srpanj 2007. , nosila sam crne starke, crne uske traperice i prozirnu crnu svilenu košulju koju su mi po mojoj zamisliti sašili u 'nebu' za maturalnu večer i svaki put kad ju nosim, kažem tati 'a rekao si da je nikad neću obući nakon te večeri') i zapljusne me miris hrane i uvijek se pije fino vino (dvije stvari uvijek imaju u frižideru – brie i dobro vino) i doslovno mi se nakupe suze u očima i sretna sam jer je lijepo, imam obitelj konačno, barem neku okljaštrenu verziju nje, ali i ona mi je više nego dovoljna, a ja nekad lijepo ne mogu podnijeti, osjećam se nedostojno bliskosti koju osjetim, ne zaslužujem je (pomislim na glupe laži, mamurluk s kojim sam se već tolika jutra probudila da ne znam čak ni približan broj, popušene cigarete, ljubavne ugrize koje sam skrivala danima, takve gluposti) pomislim kako neću još dugo imati safety net i kako je sve tako varljivo i nesigurno i ko zna gdje ću biti kad više ne budem sjedila u ovoj kuhinji, hoću reć kad više ne bude tog dana kada ja nakon knjižnice šećem zrinjevcem i ilicom i idem do britanca i sjedam na bus i idem tati tko ću biti tada, zašto me neće više biti ovdje, hoću li biti sretnija ili ne godine dođu i ne pitaju podudara li se ono što izgleda na van s onim kako se osjećaš a ja sam nekako u svemu emocionalno late bloomer sve mi je prebrzo tjelesnost treba prerasti u seksualnost znate ono dodir postaje osjećaj, upoznavanje postaje bliskost sve to nekako zajedno, a ja se još koprcam da sve uzmem odjednom samostalni život, zapaliti na prozoru, slušati glasno muziku poslije ponoći nema porovjeravanja, samo ta opijajuća sloboda ali i pospremanje, plaćanje računa, organizacija, sitem, metodika, planiranje kao da jedno ubija romantiku drugog najgore je kad shvatiš da si na slobodu osuđen, a sreća je uvijek u izboru nekad bih najradije da ne moram ništa birati, eto to bih izabrala da sam u obrascu u kojem ne moram razmišljati možda bih tad bila najslobodnija možda bih tad bila najsretnija često čujem da su moderne generacije izmislile moderne bolesti iz čiste obijesti, overthinkinga, lažnog intelektualizma prisvojili smo neke zgodne konstrukcije nekog romantičnijeg vremena, postali smo suvišni čovjek, junaci našeg doba, lovci u žitu, stepski vukovi naučili smo neke fraze i počeli otkrivati toplu vodu i sama volim nekad tvrditi da je tako i samu sebe utješiti time, trivijalizirati brige onda sam nedavno gledala intervju davida fostera wallacea koji objašnjava da je možda najvažnije obilježje modernih generacija što su, više nego ijedna prije … verbalne konačno smo naučili verbalizirati neke stvari i zato o svemu toliko pričamo i ponavljamo i recikliramo to ne znači da nisu postojale prije da nas nisu jednako morile prije samo ih nismo mogli dijagnosticirati, precizirati, definirati, artikulirati e pa u tom slučaju, nekad mi se učini da su baš riječi moj najveći problem a kako to obično i bude, baš zato ih valjda i toliko volim |
- 21:40 -
Komentar (9) -
nedjelja, 25.03.2012.
there in black and white all your twisted thoughts
|
muzika. nekad se zapitam kako mi odgoj mojih roditelja i odrastanje nije zatrlo individualnost s obzirom da sam po prirodi nesigurna i sve dovodim u pitanje i kako sam naučila razmišljat svojom glavom jer se uvijek naglašavalo da budem dobra i ne radim probleme; nisu se tražile izlike i opravdanja, nije se pretjerano slavila različitost, bazična ideja je bila da se uklopiš u kontekst u kojem postojiš; sjećam se kad sam shvatila da moji roditelji uopće i nisu toliko liberalni kako sam ja mislila da jesu – ta me spoznaja šokirala, u prvi tren, a onda sam tek godinama kasnije shvatila što to zapravo znači. mama je bila mama; uvijek puna ljubavi, nježnosti i brige. znate one majčinske tipove žena? vidi im se na licu ta neka blagost i ne možete ih ne voljeti. moja prijateljica iz razreda iz osnovne škole uvijek je govorila da moja mama izgleda onako kako izgledaju dobri ljudi na televiziji. najviše sam voljela što nikad nije poistovjećivala ljubav sa brigom. brinuti se da nisam gladna i žedna, da imam krov nad glavom, odjeću, poklone za božić, omiljenu čokoladu, jaffa kekse kad sam bolesna (ta navika mi je ostala do danas i uvijek kad sam bolesna, tražim tatu da mi kupi jaffa kekse od naranče; u ostalim prilikama ih ne kupujem), i da sve je to ljubav, ali ljubav je i puno više od toga. imale smo divan odnos, pun povjerenja, mislim da si zbog toga nikada nisam mogla zamisliti da budem u bilo kakvom odnosu gdje ću se osjećati inferiorno – kad jednom osjetiš bezuvjetnu ljubav, teško možeš pristati na manje. često sam u poziciji da slušam priče (primijetite moj krajnje pasivan stav ovdje) o vezama gdje ljudi ne mogu nastaviti sami i nakon što netko otvoreno preispituje svoje osjećaje prema njima – za mene je to apsolutno neprihvatljivo. nikad mi mama ni tata nisu REKLI da na to ne pristajem; ali iz njihovog ponašanja je to nekako bilo samorazumljivo. tata je oduvijek bio snažan karakter; možda nekad i presnažan za moj senzibilitet. al me očeličio, dao mi je jedan sasvim drugačiji pogled na svijet i smisao za humor. on je strašno duhovit i originalan muškarac; mislim da sam oduvijek htjela bit poput njega i zato su me isključivo fascinirali muškarci – ili sam htjela biti poput njih ili sam se zaljubljivala u njih. najčešće oboje. ne postoji nijedan ženski heroj iz moj djetinjstva. iako mislim da su emotivno žene stvarno savršenija bića od muškaraca (što ih ne čini uvijek savršenijim osobama, dapače; al su kompleksnije). nisam nikada htjela biti muškarac ... kao kategorija; uvijek se radilo o konkretnim osobama s imenom i prezimenom kojima sam bila impresionirana. činjenica da muškarci žene ne zavode prvenstveno svojim fizičkim izgledom mi je oduvijek bila toliko zanimljivija od onog s čim žene (uglavnom) raspolažu. i muškarci su mi u tom smislu uvijek bili veća egzotika; izazov je bio da taj model primijenim na sebi; u obrnutom kontekstu. (zato volim sve komplimente, naravno, laskaju mi, al oni o fizičkom izgledu me uvijek zbunjuju – dragi su mi, al im ne vjerujem baš previše jer su previše varljivi; najviše volim kad mi kažu da sam genijalna jer, iskreno, to je sve što sam oduvijek htjela biti :D) odrastanje uz tatu me dijelom oštetilo jer ispalo je da rijetko srećem muškarce u stvarnosti koji me impresioniraju – nema toga što već nisam čula ili vidjela. on je jedna specifična kombinacija osobe koja je iznimno obrazovana i užasno talentirana za puno stvari. teško ga je utrpati u neku ladicu, ne postoji idealtip u kojem ga vidim. odnos nam je specifičan i iz razloga što je pedeset godina razlike između nas dvoje, što sam ja njegovo drugo dijete i prvo žensko (odnos između očeva i kćeri mi se oduvijek činio najosjetljivijim i onim koji te može najviše formirati) i potpuno smo drugačiji karakteri. iako mi se s godinama sve više čini da nam je taj emocionalni habitus vrlo sličan, samo se na različite načine nosimo s njime. kad kažem da mu je karakter težak – šarmirat će vas u 15 sekundi, ali probajte živjet s njim. (to poželim reć kad mi prodavačice kroz smijeh kažu kako mi je tata tako duhovit i pametan i da mi sigurno nikad nije dosadno s njim). ta dosada je najveći problem zapravo; meni se čini da tako malo ljudi doista ima nešto za reći. tako malo njih je koje ja stvarno želim čuti. tu i tamo pomislim da je u meni problem; ali što mogu? taj prokleti mozak koji nikad ne začepi i onda ako se susretnem s nekime kod kojeg što vidiš, to i dobiješ, dobijem glavobolju, fizičku bol dok se trudim održati razgovor. zvučat ću pretenciozno (ne zaboravite nikad kod ljudi, a pogotovo kod mene, razlikovati karakter od stilske figure) , ali redovito mi to ide, genijalno uspješno. to je moj poseban talent. na kraju sam nesretna, mrvicu. (to je tako kad voliš zagrebati ispod površine) primjećujem kako se tatin i moj odnos s godinama transformirao i postajao višedimenzionalan. trenutno mogu reć da nikad prije nisam imala više osjećaj da me užasno cijeni. taj osjećaj da je moje mišljenje važno i da se moj savjet sluša je neprocjenjiv. pričamo o puno stvari. užasno volim čuti što on misli o nekim stvarima i drago mi je što smo tolike sate proveli pričajući o svemu i da sam ga pitala višemanje sve što me oduvijek zanimalo; da ću jednog dana moći svojoj djeci ispričat tko je on bio i što je volio i da mu je recimo najdraža knjiga idiot od dostojevskog, a film ponoćni kauboj sa jonom voightom (nešto što ne mogu učiniti za mamu jer nije bilo prilike da vodimo sve te razgovore; valjda mi je zato toliko bilo bitno da ispravim tu pogrešku s tatom) u biti htjela sam samo reć da sam imala sreće. |
- 01:28 -
Komentar (15) -
nedjelja, 22.01.2012.
suck it and see
|
ima taj jedan dečko iz knjižnice. uopće nije zgodan. rekla sam nini da izgleda kao tipični glumac iz nekog hrvatskog filma. al neki sporedni. ko milan pleština (kojeg od milja zovem beskućnik), al zgodniji. ne puno, al zgodniji. (htjela sam vam objasniti zašto milana pleštinu zovem beskućnikom, al trajalo bi predugo i bilo bi preneugodno. za oboje.) mislim, nema crte lica kao milan pleština ili nešto tako. nije da biste pomislili na milana pleštinu kad biste ga vidjeli. ne, uopće. samo je taj ... tip. kao što ja ne izgledam kao helena bonham carter, al sam taj ... tip. nisam ... rachel weisz. il charlize theron. neki dan je jedan drugi dečko iz knjižnice (kojeg zovemo pajdo) i koji ima facijalne ekspresije mentalnog bolesnika ponovno imao napadaje bijesa kojim je zlostavljao sve nas u knjižnici. pa smo s negodovanjem gledali u njegovom smjeru. sporedni glumac iz hrvatskog filma sjedio je točno nasuprot mene. i onda smo se u jednom trenutku pogledali. sjedimo točno jedan nasuprot drugoga, na metar razmaka i gledamo se. onak, traje to neko vrijeme. to više nije eye-contact. imali smo ... the moment il koje govno su već izmislili u kvaziemancipiranim američkim serijama. awkward. (*jenna hamilton mode on*) i onda se on nasmije. onako od uha do uha. gleda me ravno u oči i smije se. smije se jer je smiješno. jer u tom trenutku smo oboje žrtve nasilja manijaka iz knjižnice. jer smo zaljepljeni za jebene stolice već satima i izgubili smo pomalo razum. jer sjedim TOČNO nasuprot njega, zaboga. i zato se čovjek smije. nema nikakvog posebnog razloga. ne znamo se, ali ovo traumatično iskustvo nas je zbližilo kao osobe. ne znači da me odmah želi jebati. ok, imam svoje novo rumenilo i sako koji jako volim. s druge strane, kosa mi NIJE u idealnom stanju i nosim doptrijske naočale koje stoje nahero na lijevu stranu jer sam pred mjesec dana sjela na njih. laiku bi moglo izgledat kao da sam bila žrtva nečijeg krošea. tako da sve u svemu nisam u svom najseksi izdanju, al u ženskim časopisima ionak uvijek piše da se seksi situacije nikad ne događaju kad najbolje izgledate. izgledam osrednje dobro, idealno za početak romanse. i onda kad me vidi bez naočala ... isuse! pa ovo je remake she's all that! (ne zaboravimo da ja jesam na nekim nivoima umjetnica i da živim sa samohranim ocem (više formalno, nego faktički, but still)) ako me poznajete, onda znate da sam ja poprilično ... oke. onak, trudim se da je ljudima ugodno u mojoj blizini. nisam nadrkana il kritična il hejterica. dobro, nekad sam kritična, mrvicu, al to je kod mene više pitanje stilske figure, nego uvjerenja. (treba znati razliku) dosta se smijem zapravo i pomalo sam luckasta. i u tisuću situacija prije bila sam neposredna sa nepoznatim ljudima, neovisno o spolu. jer sam takva. ne hodam svijetom misleći da imam zlatnu pičku i da me svi žele. ali u tom trenutku ja ne mičem svoj ledeni izraz s lica. nije mi zatitrao nijedan živac. dio mene ne želi da on pomisli da ja nešto mislim. iako on ništa ne misli, isuse kriste. samo se smije! smiješno mu je! spuštam pogled i nastavljam učit. namjerno namještam ozbiljan, krajnje nezainteresiran izraz lica. izraz lica koji u normalnim okolnostima nemam ni dok čekam na blagajni u dioni. debil. dan kasnije, on sjedi točno pored mene. zamišljam da ga odvlačim u wc knjižnice. prislanjam zapešća uza zid. čvrsto. prečvrsto. liznem vrat i pomazim ga po nosu. oke, ljubimo se. ruka mi je pod njegovom majicom. možda. nemam pojma, nešto tako. užasno je to smiješno. sjedimo jedan pored drugoga i ja ga zamišljam golog. on nema pojma o tome. nema pojma da pored njega sjedi netko tko smišlja erotski scenarij s njime u glavnoj ulozi. ponekad se pitam zašto je u filmovima uvijek obrnuto i kako ne shvaća da je to sve obrambeni mehanizam i da ga zapravo želim (nemojte mi ništa govorit, ni ja ne razumijem žene. al nimalo) |
- 00:13 -
Komentar (18) -
nedjelja, 15.01.2012.
the crashes are heaven for a sinner like me
|
ovdje da bar neke stvari nikad nisam rekla o sebi da bar i znam da ovo neće gotovo nikome ništa značiti da je sve ovo pričanje u prazno i da u sebi imam previše vina i cigareta u ovom trenutku al toliko je malo osoba kojima smijete vjerovati toliko malo, jedna točkica na horizontu pazite, točkica neka vas ne zavedu a zavest će vas jednom muškarci žene djeca starci kriju se u različitim oblicima i vjerujte sebi. uvijek vjerujte svom instinktu i ne zaboravite da ste dovoljno dobri baš takvi i ne dozvolite da vas uvjere da ste nespretni i nesigurni i da posumnjate u zdrav razum u onaj prokleti osjećaj taj prokleti osjećaj je zapravo sve što imate sve ostalo su samo drugi koji pokušavaju biti vi (a ne obrnuto) al stvarno :) |
- 01:51 -
Komentar (6) -
subota, 17.12.2011.
it's like forgetting the words to your favorite song, you can't believe it, you were always singing along
|
eet is what typewriters had before backspace. instead of erasing the mistake it wrote over it možda da sam češće ovdje pisala, možda bih mogla uhvatiti sebe kako se mijenjam to se nikad ne dogodi. tata mi sve češće govori da se počnem ponašati kao odrasla osoba (kao kad sam prošli vikend u hotelu ostavila peglu za kosu, al me bilo sram nazvati ih i provjeriti dal je ostala tamo) taj prošli vikend je bio zapravo dosta bitan jer sam se malo napila (što je bio drugi put pred tatom u životu ikad. prvi put je bilo na sprovodu.) i onda sam mu rekla nešto poput da znam da on to ne misli al da nije da ja baš imam tak malo iskustva s frajerima iako nikad o tome ne pričam i oduvijek sam ga htjela držat u uvjerenju da se nisam ni ljubila do tridesete i nenadano ga upoznat sa svojim zaručnikom to je bio moj tajni san uz onaj da mi jednog božića dođe netko s ljubavnim natpisima kao keiri knightley u love actually (nikad se ne dogodi niti neće, prokleta televizijo) onda je moj tata rekao da on to zna valjda uvijek znaju samo mi mislimo da niš ne kuže ja sam beznadno romantična zapravo što je totalno nekul i lejm iako to rijetko tko zna zapravo jer puno psujem, previše pušim i loše kontroliram piće ali dovoljno je zagrebat samo par milimetara ispod površine nisam se nikad doživljavala kao ... ženu ne znam kako da vam to objasnim, ali neki dan sam hodala po dućanu imala sam onu čudnu crnu suknju iz jednog outleta za koju nikad nisam sigurna kako se zapravo nosi i svoje crne niske oksfordice (znate one cipele koje izgledaju kao one koje muškarci nose na vjenčanjima i sprovodima .. e baš takve, samo uže) koje imaju petu od jednog centimetra i proizvode zvuk dok hodaju e pa više mi nije neugodno hodati i proizvoditi zvuk cipelama onak jebite se, ja imam svoje cipele koje proizvode zvuk i baš ću hodat bez srama što je onak užasno velik korak za mene na mnogo načina jedan čovjek koji radi s mojim tatom rekao mi je prošli vikend kad smo odlazili za zagreb da pažljivo biram muškarce u svom životu i da zaslužujem više nego što mislim što je bilo čudno jer sam ga tada znala 48 sati od kjih je barem 24 on bio dosta pijan (a i ja nisam bila baš najprisebnija) ali uvijek padam na te velike rečnice neznanaca jer u filmovima su one te koje ti promijene život neki dan sam nini rekla da mi se niš ne događa a onda je ona rekla 'ima više razina ničega' što je, onak, užasno istinito (kao i onaj put kad smo bile u berlinu pa sam ju pitala kak znaš da si bila zaljubljena pa je ona rekla 'pa ono kad se sjetiš toga i bude ti lijepo') jer se meni stalno neki kurac događa, samo mi se ne događa moj jebeni happy ending za kojim toliko patim nikako da shvatim da je prerano za svršetke, kakvi god bili ps ne znam jeste li primijetili, al stvari su nekako drukčije. voljela bih vam dočarati, ali ponekad nema tih riječi. čudno je to, možda je stvar baš u odluci da ostane neizrečeno. prokleti odrasli ozbiljni zreli ljudi, nisam nikad mislila da ću bit dio vašeg kluba. možda sam prerasla sve ovo jednostavno |
- 23:16 -
Komentar (8) -
srijeda, 31.08.2011.
when you're old and lonely you will wish you'd married me
|
imam kovrčavu kosu i ima je puno. nekad izgleda super, al najčešće je frizzy i nemoguća, nimalo elegantna i chic, zato valjda danielle kaže da izgledam kao 'love child tima burtona i helene bonham carter' možda bi izgledala bolje da se više trudim, da se ranije ustajem ujutro ... al ne da mi se najčešće nekad mi se čini da imam preveliku glavu i ne sviđa mi se kako mi izgleda dio između ustiju i nosa zapravo općenito mislim da imam neobično lice i da je sve na njemu nekako čudno posloženo pogotovo oči, imam premale oči ima dana kad mi je užasno ... neugodno zbog toga kako izgledam pa baš i ne gledam ljude u oči shvatila sam to kad me jednom jedan dečko pitao zašto uvijek gledam u pod i zato se mrzim slikati i gotovo uvijek radim grimase kad me prisilno stave pred objektiv imam kratke prste na rukama i ne znam baš dobro nalakirati nokte (svejedno to činim) nemam ni baš neko tijelo, iako puno vježbam i jedem zdravo al svejedno ne izgleda tako da se u njemu osjećam dobro pa često pazim kako sjedim al to traje deset sekundi i onda zaboravim imam čudna stopala na nogama, uska i nekak iskrivljena i zato me nekad bole; tata kaže da je to jer krivo hodam zapravo, cijela desna noga mi nekak čudno bježi unutra, iako se to baš ne primijeti, al kad moram proći sama pored grupe ljudi uvijek mislim da će svi vidjeti i ne volim kad ljudi hodaju iza mene iz istog razloga užasno brzo i lako dobivam masnice imam barem pet madeža na licu, jedan odmah iznad usne i mrzim ga. izgleda kao da imam mrlju od sladoleda od čokolade ožiljak na vrhu čela najčešće prekrijem kosom koljena su mi stvarno ružna bokovi preširoki izgledam glupo kad se smijem pa sam godinama iz tog razloga stavljala ruku na usta da se to ne vidi ... sad mi se to više ne da općenito, kad se smijem, trese mi se cijelo tijelo i izgledam ko idiot nekad bih se htjela kontrolirati, ali zaboravim ali... sve to sam ja. sve to što ne volim, što nije idealno i što me smeta, na neki način priča svoju priču koja zapravo uopće nije pitanje ... estetike. negdje sam pročitala: the most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering, known strle, known loss, and have found their way out of the depths. these persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. i zato mislim da je jedna od najsitinitijih i najljepših stvari koje sam pročitala beautiful people do not just happen. reći će vam da lažem. da je ljepota u velikim očima, skladnom tijelu, sjajnoj kosi, pravilnim crtama lica. da, to su dobri temelji. ali bez onog drugog, važnijeg, zapravo vas nitko neće primijetiti. zapravo, ispravak: nitko bitan vas neće primijetiti. |
- 12:13 -
Komentar (37) -
utorak, 09.08.2011.
so many songs in my mind, maybe that' coz i drink so much wine
|
“…sve što ti život uskrati pretvori u prednost, suočavaj se bez straha, puštaj se, neka te nosi struja, ma ništa nije vredno očaja, bože, kako žalim samoubice, koliko mladosti i lepote je nestalo samo zato što se u času slabosti poveruje u žar neponovljivosti, upamti, nema kraja, uvek postoji neki prozor, makar mali otvor kroz koji se može namignuti sebi od pre, i nije važno kojim redom ti se u životu dešava sve to što ti je namenjeno, momče, slušaj me dobro, zajebi hronologiju, sve što ne dobiješ na početku čeka te na kraju, sve što si zgrabio preko crte moraćeš dvostruko da platiš, sve, baš sve je tako kako je jedino moglo biti, za samo nekoliko decenija sve se obrne, i nema više naših malih večnosti sa početka. Horizonti su takođe potrošni, momče.” (dragan velikić) odnijela sam tati brdo veša da mi ga opere jer on i njegova cura imaju sušilicu, a sušilica navodno nije samo besmisleni luksuz, nego i čuva odjeću od nečeg što se zove mikro oštećenja, tako bar tata kaže dok mi objašnjava nešto o tvrdoj vodi, kamencu, vjetru i suncu. kažem mu dobro tata, pitam se kako on to sve zna, zašto ja ne znam i pomislim da bih se jednog dana trebala udati za nekoga tko zna te stvari. uostalom, tko može reći što je PRAVI kriterij za odabrati nekoga s kim želiš provesti čitav život? ne želim živjeti s nekime poput mene, ali onda se zapitam, ako ja ne želim živjeti s nekim poput sebe, zašto bi itko drugi želio. onda na tren imam četrdeset godina i život mi je užasan; malo se prestravim i uhvati me panika. utješim se da imam vremena naučiti sve, iako znam da neću. ja nisam jedna od TIH žena niti ću ikada biti; to je malo deprimirajuće zapravo. uzmem ogromnu vreću, napunim ju s navodno pet i pol kila odjeće pa me tata zove i kaže da ne može oprati sve odjednom, a ja kažem da nema veze, nije hitno, to je ionako onih pet i pol kila odjeće koju gotovo da i ne nosim. tati nije jasno kako netko može imati uopće pet i pol kila odjeće; kamoli one koje ne nosi. (iako on recimo ima 15 pari cipela što je za muškarca od 72 godine jedna sasvim pristojna brojka) ulazimo u kratku i besmislenu raspravu koja brzo završava. donese mi ju dan kasnije, u istoj vreći, samo savršenu posloženu (ja sam ju onako bezveze nagurala i zgužvala); jedino nije popeglana, ali to ću ionako ja jer od svih kućanskih poslova moj tata jedino nikad nije peglao. sad bih trebala reći da volim peglanje, al ne, ne volim ga. peglam od svoje 14 godine i nisam pronašla ništa zabavno ili nadahnjujuće u tome u proteklih 9 godina. radim to jer moram i jer mrzim kad mi je odjeća izgužvana. nema nikakvog inspirativnog govora iza toga, žao mi je. općenito, užasno je malo stvari u mom životu u kojima stvarno uživam. čak i neobaveznu interakciju s ljudima često doživljavam kao teret; ali ipak odem na jebenu kavu jer znam da moram i jer sam svjesna da moju potrebu za izolacijom malotko može razumijeti. (opet, nekad nestanem na par tjedana ili mjeseci pa povrijedim neke ljude i žao mi je) iako, ja zapravo jako volim ljude i trebam ih; doista, samo se brzo umaram i osjećam iscrpljeno ako sam previše u kontaktu s njima. moj tata to isto baš ne razumije. drugačiji smo tata, pokušavam mu objasniti. i to je istina – moj tata i ja smo dva svijeta. ni ne ličimo uopće jedno na drugo; ja u zadnjih par godina sve više izgledam onako kako sam zamišljala da je mama izgledala u svojim ranim dvadesetima. onda me nekad prodavačica u dućanu, dok tata i ja biramo stolnjak za moju kuhinju (moram mu objašnjavati da želim baš crno-bijeli i da ne želim uzorak cvijeća) prodavačica pita na koga imam tako divnu kosu (moj tata baš i nema kose i nije kovrčava i moj tata je niži od mene i izgleda neljubazno; ja sam zapravo sve što moj tata nije. ili obrnuto) onda ja kažem da mi mama ima takvu kosu i namjerno ne upotrijebim prošlo vrijeme, ne znam zašto, valjda da joj ne bude neugodno. u hrvatskoj obitelji sa samohranim ocem ima manje od pet posto. a ljudi nikad ne pretpostave da ste vi u pet posto ... bilo čega. (to je u redu, ni ja to ne radim) uglavnom, htjela sam reći da ne volim kućanske poslove uopće; mrzim ih i ako ikada budem imala barem pristojnu plaću, imat ću jebenu spremačicu. ovaj glupi život je tako kratak, jadan, težak i besmislen i ne mislim ga ni sekunde trošiti na čišćenje, pospremanje i usisavanje i žao mi je ako me to ne čini boljim čovjekom, kvalitetnijom osobom, poželjnijom suprugom. flashback mene u četrdesetima – živim sama u svinjcu i sve smrdi na konzerve mačje hrane. moj tata je sklon poistovjećivati održavanje čistoće stana s time koliko si ... dobra osoba (iako on tvrdi suprotno i navodno samo od mene očekuje 'minimum reda' – usprkos tome, kad mi je jednom nenajavljeno došao u stan dok me nije bilo i našao ... to što je našao, zalijepio mi je poruku na vratima sobe da stan izgleda kao da u njemu živi mentalno poremećena osoba), al ja osobno mislim da je sve to jedan veliki kurac. nikada mu to ne kažem, uglavnom obavljam te stvari kad baš moram i kad mi on kaže – vjerujem da u tim situacijama treba jednako postupati kako to čine u borilačkim vještinama – kad te netko gura, umjesto da ti guraš natrag, jednostavno povuci. zato moj tata misli da sam ja zapravo bolja osoba nego što u stvari jesam. (iako sam neuredna i općenito teško uopće primjećujem da nered postoji, al s druge strane nisam zla i nisam škrta što su dvije važne kvalitete i iznimno ih cijenim kod drugih ljudi) zvoni mi na vrata, ljubi me obraz i stavlja oprani veš u kuhinju; kaže da mu se sviđa stolnjak. moje haljine ne miriše kako sam navikla, nego na omekšivač koji koristi njegova cura i to je tako neobično. moj život je zapravo tako neobičan pomislim, a tata me samo upozori da ne stavljam veš nepopeglan u ormar kao zadnji puta. |
- 12:18 -
Komentar (12) -
petak, 05.08.2011.
won't let the city destroy our love
|
može ovako? mislim da sam bila na najljepšem putovanju dosad. nikad se nisam više smijala, nikad nisam bila više iscrpljena kad bi se navečer legla u krevet, nikad nisam upoznala toliko različitih, neobičnih ljudi i na tren bi mi se učinilo da nikad nisam bila sretnija. mogla bih vam ispričati nekoliko anegdota, pokušati dočarati atmosferu kad izađete u centar grada oko devet navečer, opisati hranu, objasniti vam što ima toliko seksi i šaramantno u ircima, prepričati vam što me toliko nasmijavalo ... sve bih to mogla stavit na papir, pokazati vam fotografije, mogla bih vam dati sve materijalne dokaze, ulaznice, suvenire, prošetati se u novoj haljini koju sam kupila, poslati vam razglednicu sa nekoliko panoramskih slika i neurednim rukopisom...ali ne biste shvatili. svako putovanje me ponovno podsjeti koliko imam malo godina, koliko još toga ne znam, koliko toga ću još doživjeti, koliko mi znače prijatelji i da stvarno volim svoj krevet. |
- 11:08 -
Komentar (6) -
srijeda, 27.07.2011.
i'm getting wise and i'm feeling so bohemian like you
|
pakiranje bi kao trebalo biti jednostavno. navodno. u priručnicima. tako kažu muškarci. ili moj tata. ali kako da ja MOLIM VAS unaprijed znam da se neću jedno jutro u dublinu probuditi, pogledati kroz prozor i zaključiti da želim danas nositi svoju ispranu sivu deformiranu majicu sa ogromnom zlatnom zastrašujućom pčelom? KAKO MOLIM VAS? i nije li poanta hrpetine odjeće koju sam naslagala tijekom godina da ju biram po RASPOLOŽENJU? s obzirom da ne znam predvidjeti svoje raspoloženje ni u sljedećih pola sata, kako da točno to učinim za idućih osam dana? moj tata to ne razumije. ne razumije da ja ne nosim hlače tako da za svaki dan moram imati drugu suknju jer, realno, hodati dva dana zaredom u istim trapericama je potpuno ok. ili cijeli tjedan čak. s druge strane, da hodam cijeli tjedan u dublinu u svojoj pufastoj narančastoj suknji ... osjećala bi se jednostavno glupo. (ponekad se osjećam glupo i kad ju nosim samo na sat i pol) to je OČE razlog zašto ne mogu uzeti JEDNU suknju. isti pincip vrijedi i za majice plus ako idemo van navečer, ne mogu ić u istoj odjeći. shvaćate problem? TKO JE UOPĆE UVEO OGRANIČENJE OD 20 KILA za prtljagu? sigurno muškarac. to je tako jer živimo u svijetu diktature bijelih strejt muškaraca. mi svi ostali – žene, homoseksualci, transvestiti ... njihove smo modne žrtve na putovanjima i izgledamo ko kreteni jer smo zbog redukcije stvari u koferu morali ostaviti doma peglu za kosu, noćnu kremu za lice, lak za kosu, trake za izbjeljivanje zubiju ili ružičastu periku. imam još dva sata. dva sata da se istuširam, spakiram preostalih 40% kofera, odlučim koji ću regenerator uzeti, obavim depilaciju, čišćenje lica, peglanje odjeće u kojoj ću putovati i moram uračunati 15 minuta meditacije i uzimanje anksiolitika na vrijeme jer se užasavam aviona. dva jebena sata. a ja slušam dandy warholse i drkam po internetu. upucajte me. |
- 09:53 -
Komentar (3) -
petak, 08.07.2011.
I'm not what I was last summer, not who I was in the spring
|
recimo, jako dobro se sjećam tog jednog ljeta kad sam se užasno zaljubila u nekoga ko se užasno zaljubio ... naravno, ne u mene, nego u moju najbolju prijateljicu. mislim da se nikada poslije tog nisam osjećala tako jadno i tužno. (dobro jesam. par godina kasnije kad sam vidjela u kakvu prekrasnu curu je zaljubljen netko tko mi se u to vijeme sviđao. još uvijek se sjećam kakvu je odjeću nosila na toj slici i koliko je bila predivna. osjetila sam fizičku bol ... ne zbog njega, ne zbog nje ili mene, nego zbog tog trenutka u kojem sam shvatila da ponekad moraš prihvatiti da jednostavno ... nemaš šanse. baš ni najmanje. i ništa što bi mogao napraviti to nikada neće promijeniti) mislim da sam bila prva godina faksa, sjedila sam u sobi svoje najbolje prijateljice i vodile smo jedan od onih razgovora 'sjećaš se ono kad smo ...', koji bi bio naporan bilo kome osim nas dvije, dugačak i emocionalno iscrpljujuć, pogotovo s obzirom na činjenicu da smo prijateljice već 16 godina. ispričala sam joj koliko sam bila zaljubljena u njega ('sjećaš se onog tomislava?' ...) i koliko me pogodilo kad su se poljubili i yadda yadda, cijela drama u tri čina koja se odvijala u meni... a ona se prvo uopće nije mogla sjetiti O KOME JA PRIČAM. ispalo je da, ne samo da nije ni slutila da se on meni sviđao (što je sasvim logično jer kao prvo nisam joj nikada rekla, kao drugo iz mojeg nezainteresiranog ponašanja prema njemu se moglo samo zaključiti da mi je beskrajno dosadan. naime, kad sam imala 14 godina moja taktika osvajanja frajera je bila da im nikada, al NIKADA, NI MRTVA, ne pokažem da mi se sviđaju. jer to je značilo da sam slaba i da ću umrijeti. nisam sigurna da sam previše napredovala po tom pitanju, nažalost), nego da se on njoj zapravo uopće nije sviđao i bio je naporan i to ljubljenje zapravo uopće nije bilo ljubljenje (iako ga je ona tada opisala kao takvo jer je imala 14 godina i jer se svi želimo malo dokazati kad imamo 14) nego neki nespretan poljubac koji je, iako tako kratak i ovlaš, svejedno uspio biti loš ('to može samo dečkima uspjeti, i najjednostavniju stvar na svijetu upropastiti', dodala je) ljeta se i ne promijene toliko godinama kasnije. i dalje moraš proživljavati naporne dečke, nespretne poljupce, liječit slomljeno srce ... samo usput pokupiš nekoliko obrambenih mehanizama i naučiš se bolje nositi sa time. ili se barem praviš da je tako i pred sobom i pred drugima. s vremenom više ne možeš vidjeti razliku. sad kad imam 23 godine, razlike u odnosu na ljeta kad sam imala 14 su vrlo male. i dalje se uglavnom ne zaljubljuju u mene, nego u moje prijateljice; još uvijek sam nesigurna oko toga kako izgledam, ali zato pijem i pušim da mi bude lakše prikriti neugodnost i da mogu nakratko odglumiti da mi je svejedno. (štogod da vam ikada rekla, VJERUJTE, NIJE MI SVEJEDNO. meni NIKADA nije svejedno) tako da mi se, sve u svemu, čini da sam bila vjernija sebi kad sam se rasplakala u kupaonici tog ljeta kad sam imala 14 i bila uvjerena da se nikada neću prestati tako osjećati. (mislim da sam cijelu srednju školu proživjela misleći OVO NIKADA NEĆE PRESTATI, ali eto, ipak je, donekle) više nikada nisam plakala u kupaonici zbog nekog dečka. ne zato što možda nisam imala razloga, nego zato što sam se uvjerila da sam IZNAD toga. a u najvećoj su zabludi oni koji misle da su prerasli ijedan osjećaj, to su oni pretenciozni ljudi koji se boje ispasti slabima pred sobom i drugima i imaju potrebu održavati privid da svaki dio svog života, pa čak i to koliko su nesretni, drže pod kontrolom. a ima nešto oslobađajuće u tome - znaš ono kad si dozvoliš da osjećaš to što osjećaš, u potpunosti, bez zadrške. brige su zmajevi od papira, bar na sekundu. |
- 18:35 -
Komentar (22) -
četvrtak, 09.06.2011.
preskačem poljubac za kraj, preskačem hvala i goodbye
|
za doček nove godine kupila sam novu haljinu nove cipele nosila sam i crveni ruž i negdje, usput, zaključila sam da ću se ljubiti s nekime za svaki slučaj, da budem sigurna da će mi i ostatak godine biti sasvim dobar zaslužujem dobru godinu jelda pitam svoj odraz u ogledalu dok stavljam maskaru bio je to jedan sasvim čaroban doček na kojemu se dogodilo puno stvari za još barem nekoliko tekstova i bilo je mnogo prilika za ostvarenje mog plana ali glupi osjećaj onaj osjećaj kojemu ne možeš fizički odrediti položaj niti razloge ali se grčevito držiš za njega svaki put me zaustavio nekada na pola puta nekada još malo bliže (oprostite na tome, znam da nije bilo u redu, nekada si ne mogu pomoći) bilo je oko pet ujutro kad smo odlučile otići stajala sam u polumraku kluba i čekala da krenemo komadići stakla pod novim, uprljanim cipelama razmazana maskara raščupana kosa imam onaj samozadovoljni smiješak koji imaju ljudi koji su previše popili i upravo počinju percipirati prostorno-vremenski kontinuum oko sebe znate ono kad dotaknete alkoholni zen, osvijestite činjenicu da vam se želja nije ostvarila (i da je to uvijek tako sa stvarima koje planirate, ili vas iznevjere drugi ili vi sami sebe) i u tom trenutku ste potpuno pomireni i sretni a onda nečije ruke oko mog struka nečije usne na mojima ljubimo se ne znam koliko trenutaka kasnije taj netko odlazi nestaje u onom istom polumraku u koji sam maloprije tupo buljila i nije djelovao nimalo utješno rijetki su trenuci kada ja ostanem bez riječi ... ali ponekad se i oni dogode. |
- 17:23 -
Komentar (13) -
četvrtak, 26.05.2011.
stargazer
|
sjedim usred nereda u svojoj sobi što i nije neka novost. ali ovaj put sam usred nereda koji je u procesu pretvaranja u red. u tom procesu sam vrlo loša. voljela bih to pripisati svojoj genijalnosti, ali ne, nitko nije TOLIKO genijalan. pospremam zato što se tata vraća u nedjelju doma. smiješno mi je kad me pitaju kak će mi biti kad on vrati jer ... pa nedostajao mi je, eto. znam da sad ispadam totalno najmanje kul ikad (stvar je u tome da što sam starija, sve sam manje kul, ali za razliku od onoga kad to misliš i imaš 13, sad me sve manje briga za to), al nekako je ispalo da meni taj samostalni život i nije tako presuper. na papiru je sve trebalo bit savršeno – možeš hodati gola po stanu, zapaliti cigaretu dok se izležavaš u kadi, navečer uz televiziju popiti čašu crnog vina... osim što ja nisam bogata kućanica iz francuskog predgrađa pa sve ovo otprilike pada u vodu. dobro, izuzev hodanja gola po stanu. znam da ću vjerojatno požaliti što sam sve ovo rekla za manje od tjedan dana, al stvar je u tome da netko tko je, poput mene, zapravo užasno sklon promjenama raspoloženja, depresiji, anksioznosti ... ne funkcionira baš savršeno sam. na neki način sam razočarana samom sobom što je to tako jer sam mislila da sam puno neovisnija i samostalnija - imam tu neku viziju same sebe koju sam već trebala dotaknuti, a ja nekako još uvijek imam 17 godina i bojim se mraka. zapravo, koga lažem. još uvijek imam 20 godina i bojim se mraka. ipak, samostalni život me i naučio nekim stvarima. za početak, naučio me da samostalni život nije još uvijek za mene. to je zapravo jedina bitna lekcija. naučila sam i da se ne znam dobro nositi sa slobodom koju dobivam i da ju iskorištavam na pogrešne načine – tako da se svaki vikend ujutro budim mamurna, smrdljiva i posramljena. da nisam spreman dio slobodnog vremena potrošiti na pospremanje i čišćenje. da kuhanje super izgleda na televiziji, al ne i u mojoj kuhinji. da je novac tako lako potrošiti. ovo je bio jedan veliki ispit i nisam ga položila. voljela bih da su stvari drukčije ... voljela bih da sam ja drukčija. ponekad sjedim na kavi i samo odlutam u samosažaljenje i malodušje, na sekundu, imam tu svu vodu u očima koja želi izaći, al opet nekako sama sam sebi smiješna pa taj trenutak nestane i nitko ga ni ne primijeti. čini mi se da samo čekam da me netko, nešto spasi. to je onda kad gledam ljubavne filmove i racionalni dio mene zna da je to sve laž, ali suština mojeg karaktera bi pristala zapravo na sve, samo da me ne boli. i to je nekako tragično; razmišljam dok ležim kasnije u krevetu i gledam strop. ti si tragična, kažem si dok se prevrćem po krevetu, malena i slaba; namještam jastuk i vruće mi je. mislila sam da ćeš bit bolja od svega ovoga, čujem glas negdje u polusnu, ali san me svlada prije nego što mu stignem odgovoriti. idući dan se ja i moje preostale dvadeset i tri ličnosti volimo ponašati kao da se ništa nije dogodilo. kao da sam u zlostavljačkoj vezi sama sa sobom i mentalno ovisna o tome da se prezirem. napeti ste , kaže mi dermatologica nakon što je ustanovila da mi se neurodermitis pogoršao. (imam li ja i jednu bolest koja nije neuro, pitam se) o da, jesam. nemate ni pojma koliko. |
- 10:41 -
Komentar (13) -
petak, 13.05.2011.
when it's done & all of this is gone ... just find a feeling, pass it on
|
znate ono kad se ljubite s nekime i ne osjećate ništa ni uzbuđenje čak ni prolazno zadovoljstvo baš ništa jer vam taj netko zapravo ne znači ništa pretpostavljam da ništa ne može stvoriti nešto drugo osim još jedno ništa (sjećam se kad sam se prvi put poljubila i koliko mi dana poslije onaj glupi smiješak nije silazio s lica) uvijek se pitam dok mi je nečiji dah tako blizu njegova koža protiv moje je li problem u meni i misli li i on isto čudno je to ništavilo ne boli u tom trenutku nevažno je al onda budim se ujutro i ne smijem se ne baš |
- 12:39 -
Komentar (22) -
nedjelja, 01.05.2011.
butterflies all havin' fun you know what I mean
|
nina simone volim te znam da je prekasno i ne postoji način da me čuješ ali to nije važno govorim ovo zbog sebe govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete i ne postoji način da se to ikada ispravi govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka i vjeruju da nešto mogu promijeniti iako znaju da je svijet jedna velika laž i nema zastave ispod koje mogu stati nema tog glasa niti alkohola koji će stvari popraviti nina volim te više od svih koji su te voljeli volim te više od svih njih zajedno i nemam pojma šta da radim sa ovim što osjećam sada (mehmed begić) bila je ta jedna subota prvo sam imala spoj s jednim dečkom mene baš ne zovu na spojeve znate poznajem te neke divne djevojke užasno lijepe i nekako savršene i njih zovu, često ili češće od mene nekad mislim samo još jedna godina pa ću i ja biti takva ne znam zašto, ali ti glupi rođendani rijetko kad što promijene uglavnom, tada sam imala spoj s nekime tko je ispao sasvim drugačiji nego što sam mislila da će biti ali ne ispadne li uvijek na kraju tako? nekad je to dobro, nekad loše ovaj put nije bilo nijedno od toga bilo je samo … krivo i tako je mogla završiti ta subota mogla sam nakon tog spoja i nakon pive koju sam popila u drugom društvu u crnoj haljini koju nosim kad se osjećam nesigurno mogla sam doći doma skinuti cipele protegnuti stopala dok ležim na krevetu značajno udahnuti buljiti u strop i slušati ninu simone ali nekada subote budu drugačije nekada upoznaš mehmeda begića i on ti se potpiše na knjigu dobiješ posvetu i besplatnu rakiju nekada imam osjećaj da sljedeći put neće bit krivo nekada čini mi se da i za mene ima nade nekada ležim na nepospremljenom krevetu na hrpi razbacane odjeće i baš mi je nekako svejedno |
- 20:17 -
Komentar (14) -
petak, 29.04.2011.
my heart gets torn when that hurt gets thrown
|
evo ovako jednom smo mama i ja čekale tatu kad se vraćao s posla iz zagreba vlakom i tada je nastala jedna divna slika koja se uvijek u izmaglici pojavi u mojim očima kad netko spomene djetinjstvo mama i ja pješačimo do željezničke postaje pada snijeg umorna sam pa me mama nosi dio puta miriše onako kako mama uvijek miriše nježno i mekano stojimo na stanici i hladno mi je u jednom trenutku gledam prema gore, u nebo mračno je i padaju pahulje milijuni pahulja mi padaju po licu i vrti mi se nikada neću zaboraviti taj osjećaj taj trenutak i kako je tada izgledalo nebo dok me mama drži za ruku i čekamo tatu, a tata mi nedostaje zapravo nekad mi se čini da sam u stalnim intervalima nedostajanja nekog ponekad, kad je zima znam pogledat prema nebu iz kojeg sniježi pokušavam vratiti stari osjećaj i ako se na sekundu osjetim opijeno kao onda kad smo čekale na stanici tatu učini mi se kao da me mama opet drži za ruku (i nedostaje mi, da) ima još jedna slika koja mi se pojavi netom nakon ove kad je mamino mrtvo tijelo ležalo pored mene i ja sam joj davala umjetno disanje ima i još jedan zvuk vriskovi u kojima sam se budila noću mjesecima poslije odlazila u tatinu sobu i provjeravala dal samo spava ili je mrtav htjela sam to još jednom sve zapisati da ne zaboravim jer mislim da je vrijeme da sve to pustim ne mogu više devet godina je prošlo iscrpljena sam od nedostajanja ovo je zadnji put da pišem o ovome sretan rođendan mama i volim te |
- 23:14 -
Komentar (4) -