nedjelja, 22.01.2012.

suck it and see

ima taj jedan dečko iz knjižnice. uopće nije zgodan. rekla sam nini da izgleda kao tipični glumac iz nekog hrvatskog filma. al neki sporedni.
ko milan pleština (kojeg od milja zovem beskućnik), al zgodniji. ne puno, al zgodniji.

(htjela sam vam objasniti zašto milana pleštinu zovem beskućnikom, al trajalo bi predugo i bilo bi preneugodno. za oboje.)

mislim, nema crte lica kao milan pleština ili nešto tako. nije da biste pomislili na milana pleštinu kad biste ga vidjeli. ne, uopće. samo je taj ... tip.
kao što ja ne izgledam kao helena bonham carter, al sam taj ... tip. nisam ... rachel weisz. il charlize theron.

neki dan je jedan drugi dečko iz knjižnice (kojeg zovemo pajdo) i koji ima facijalne ekspresije mentalnog bolesnika ponovno imao napadaje bijesa kojim je zlostavljao sve nas u knjižnici. pa smo s negodovanjem gledali u njegovom smjeru. sporedni glumac iz hrvatskog filma sjedio je točno nasuprot mene.

i onda smo se u jednom trenutku pogledali. sjedimo točno jedan nasuprot drugoga, na metar razmaka i gledamo se. onak, traje to neko vrijeme. to više nije eye-contact.
imali smo ... the moment il koje govno su već izmislili u kvaziemancipiranim američkim serijama.

awkward. (*jenna hamilton mode on*)

i onda se on nasmije. onako od uha do uha. gleda me ravno u oči i smije se.

smije se jer je smiješno. jer u tom trenutku smo oboje žrtve nasilja manijaka iz knjižnice. jer smo zaljepljeni za jebene stolice već satima i izgubili smo pomalo razum. jer sjedim TOČNO nasuprot njega, zaboga.
i zato se čovjek smije. nema nikakvog posebnog razloga. ne znamo se, ali ovo traumatično iskustvo nas je zbližilo kao osobe.

ne znači da me odmah želi jebati.

ok, imam svoje novo rumenilo i sako koji jako volim. s druge strane, kosa mi NIJE u idealnom stanju i nosim doptrijske naočale koje stoje nahero na lijevu stranu jer sam pred mjesec dana sjela na njih.
laiku bi moglo izgledat kao da sam bila žrtva nečijeg krošea.

tako da sve u svemu nisam u svom najseksi izdanju, al u ženskim časopisima ionak uvijek piše da se seksi situacije nikad ne događaju kad najbolje izgledate. izgledam osrednje dobro, idealno za početak romanse.
i onda kad me vidi bez naočala ... isuse! pa ovo je remake she's all that! (ne zaboravimo da ja jesam na nekim nivoima umjetnica i da živim sa samohranim ocem (više formalno, nego faktički, but still))

ako me poznajete, onda znate da sam ja poprilično ... oke. onak, trudim se da je ljudima ugodno u mojoj blizini. nisam nadrkana il kritična il hejterica. dobro, nekad sam kritična, mrvicu, al to je kod mene više pitanje stilske figure, nego uvjerenja. (treba znati razliku) dosta se smijem zapravo i pomalo sam luckasta.
i u tisuću situacija prije bila sam neposredna sa nepoznatim ljudima, neovisno o spolu. jer sam takva. ne hodam svijetom misleći da imam zlatnu pičku i da me svi žele.

ali u tom trenutku ja ne mičem svoj ledeni izraz s lica. nije mi zatitrao nijedan živac. dio mene ne želi da on pomisli da ja nešto mislim. iako on ništa ne misli, isuse kriste. samo se smije! smiješno mu je!

spuštam pogled i nastavljam učit. namjerno namještam ozbiljan, krajnje nezainteresiran izraz lica. izraz lica koji u normalnim okolnostima nemam ni dok čekam na blagajni u dioni.

debil.

dan kasnije, on sjedi točno pored mene. zamišljam da ga odvlačim u wc knjižnice. prislanjam zapešća uza zid. čvrsto. prečvrsto. liznem vrat i pomazim ga po nosu. oke, ljubimo se. ruka mi je pod njegovom majicom. možda.

nemam pojma, nešto tako.

užasno je to smiješno. sjedimo jedan pored drugoga i ja ga zamišljam golog. on nema pojma o tome.
nema pojma da pored njega sjedi netko tko smišlja erotski scenarij s njime u glavnoj ulozi.

ponekad se pitam zašto je u filmovima uvijek obrnuto i kako ne shvaća da je to sve obrambeni mehanizam i da ga zapravo želim

(nemojte mi ništa govorit, ni ja ne razumijem žene. al nimalo)

- 00:13 - Komentar (4) -

nedjelja, 15.01.2012.

the crashes are heaven for a sinner like me

ovdje

da bar neke stvari nikad nisam rekla o sebi
da bar

i znam da ovo neće gotovo nikome ništa značiti
da je sve ovo pričanje u prazno
i da u sebi imam previše vina i cigareta u ovom trenutku

al toliko je malo osoba kojima smijete vjerovati
toliko malo, jedna točkica na horizontu
pazite, točkica
neka vas ne zavedu
a zavest će vas jednom
muškarci žene djeca starci
kriju se u različitim oblicima

i vjerujte sebi. uvijek vjerujte svom instinktu
i ne zaboravite da ste dovoljno dobri
baš takvi
i ne dozvolite da vas uvjere da ste
nespretni i nesigurni i da posumnjate u zdrav razum
u onaj prokleti osjećaj

taj prokleti osjećaj je zapravo sve što imate
sve ostalo su samo drugi koji pokušavaju biti vi
(a ne obrnuto)

al stvarno :)

- 01:51 - Komentar (6) -

subota, 17.12.2011.

it's like forgetting the words to your favorite song, you can't believe it, you were always singing along

eet is what typewriters had before backspace. instead of erasing the mistake it wrote over it

možda da sam češće ovdje pisala, možda bih mogla uhvatiti sebe kako se mijenjam
to se nikad ne dogodi.
tata mi sve češće govori da se počnem ponašati kao odrasla osoba
(kao kad sam prošli vikend u hotelu ostavila peglu za kosu, al me bilo sram nazvati ih i provjeriti dal je ostala tamo)

taj prošli vikend je bio zapravo dosta bitan jer sam se malo napila
(što je bio drugi put pred tatom u životu ikad. prvi put je bilo na sprovodu.)
i onda sam mu rekla nešto poput da znam da on to ne misli
al da nije da ja baš imam tak malo iskustva s frajerima
iako nikad o tome ne pričam i oduvijek sam ga htjela držat u uvjerenju da se nisam ni ljubila do tridesete i nenadano ga upoznat sa svojim zaručnikom
to je bio moj tajni san
uz onaj da mi jednog božića dođe netko s ljubavnim natpisima kao keiri knightley u love actually (nikad se ne dogodi niti neće, prokleta televizijo)

onda je moj tata rekao da on to zna
valjda uvijek znaju
samo mi mislimo da niš ne kuže

ja sam beznadno romantična zapravo što je totalno nekul i lejm
iako to rijetko tko zna zapravo
jer puno psujem, previše pušim i loše kontroliram piće
ali dovoljno je zagrebat samo par milimetara ispod površine

nisam se nikad doživljavala kao ... ženu
ne znam kako da vam to objasnim, ali neki dan sam hodala po dućanu
imala sam onu čudnu crnu suknju iz jednog outleta za koju nikad nisam sigurna kako se zapravo nosi
i svoje crne niske oksfordice (znate one cipele koje izgledaju kao one koje muškarci nose na vjenčanjima i sprovodima .. e baš takve, samo uže) koje imaju petu od jednog centimetra i proizvode zvuk dok hodaju
e pa više mi nije neugodno hodati i proizvoditi zvuk cipelama
onak jebite se, ja imam svoje cipele koje proizvode zvuk i baš ću hodat bez srama
što je onak užasno velik korak za mene
na mnogo načina

jedan čovjek koji radi s mojim tatom
rekao mi je prošli vikend kad smo odlazili za zagreb
da pažljivo biram muškarce u svom životu i da zaslužujem više nego što mislim

što je bilo čudno jer sam ga tada znala 48 sati
od kjih je barem 24 on bio dosta pijan (a i ja nisam bila baš najprisebnija)
ali uvijek padam na te velike rečnice neznanaca
jer u filmovima su one te koje ti promijene život

neki dan sam nini rekla da mi se niš ne događa
a onda je ona rekla
'ima više razina ničega'
što je, onak, užasno istinito
(kao i onaj put kad smo bile u berlinu pa sam ju pitala kak znaš da si bila zaljubljena pa je ona rekla 'pa ono kad se sjetiš toga i bude ti lijepo')
jer se meni stalno neki kurac događa, samo mi se ne događa moj jebeni happy ending
za kojim toliko patim

nikako da shvatim da je prerano za svršetke, kakvi god bili

ps ne znam jeste li primijetili, al stvari su nekako drukčije. voljela bih vam dočarati, ali ponekad nema tih riječi. čudno je to, možda je stvar baš u odluci da ostane neizrečeno. prokleti odrasli ozbiljni zreli ljudi, nisam nikad mislila da ću bit dio vašeg kluba. možda sam prerasla sve ovo jednostavno

- 23:16 - Komentar (8) -

srijeda, 31.08.2011.

when you're old and lonely you will wish you'd married me

imam kovrčavu kosu i ima je puno. nekad izgleda super, al najčešće je frizzy i nemoguća, nimalo elegantna i chic, zato valjda danielle kaže da izgledam kao 'love child tima burtona i helene bonham carter'
možda bi izgledala bolje da se više trudim, da se ranije ustajem ujutro ... al ne da mi se najčešće
nekad mi se čini da imam preveliku glavu i ne sviđa mi se kako mi izgleda dio između ustiju i nosa
zapravo općenito mislim da imam neobično lice i da je sve na njemu nekako čudno posloženo
pogotovo oči, imam premale oči
ima dana kad mi je užasno ... neugodno zbog toga kako izgledam pa baš i ne gledam ljude u oči
shvatila sam to kad me jednom jedan dečko pitao zašto uvijek gledam u pod
i zato se mrzim slikati i gotovo uvijek radim grimase kad me prisilno stave pred objektiv
imam kratke prste na rukama i ne znam baš dobro nalakirati nokte (svejedno to činim)
nemam ni baš neko tijelo, iako puno vježbam i jedem zdravo
al svejedno ne izgleda tako da se u njemu osjećam dobro pa često pazim kako sjedim al to traje deset sekundi i onda zaboravim
imam čudna stopala na nogama, uska i nekak iskrivljena i zato me nekad bole; tata kaže da je to jer krivo hodam
zapravo, cijela desna noga mi nekak čudno bježi unutra, iako se to baš ne primijeti, al kad moram proći sama pored grupe ljudi uvijek mislim da će svi vidjeti
i ne volim kad ljudi hodaju iza mene iz istog razloga
užasno brzo i lako dobivam masnice
imam barem pet madeža na licu, jedan odmah iznad usne i mrzim ga. izgleda kao da imam mrlju od sladoleda od čokolade
ožiljak na vrhu čela najčešće prekrijem kosom
koljena su mi stvarno ružna
bokovi preširoki
izgledam glupo kad se smijem pa sam godinama iz tog razloga stavljala ruku na usta da se to ne vidi ... sad mi se to više ne da
općenito, kad se smijem, trese mi se cijelo tijelo i izgledam ko idiot
nekad bih se htjela kontrolirati, ali zaboravim

ali... sve to sam ja. sve to što ne volim, što nije idealno i što me smeta, na neki način priča svoju priču koja zapravo uopće nije pitanje ... estetike.

negdje sam pročitala:

the most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering, known strle, known loss, and have found their way out of the depths. these persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern.

i zato mislim da je jedna od najsitinitijih i najljepših stvari koje sam pročitala

beautiful people do not just happen.

reći će vam da lažem. da je ljepota u velikim očima, skladnom tijelu, sjajnoj kosi, pravilnim crtama lica. da, to su dobri temelji.
ali bez onog drugog, važnijeg, zapravo vas nitko neće primijetiti.
zapravo, ispravak: nitko bitan vas neće primijetiti.

- 12:13 - Komentar (37) -

utorak, 09.08.2011.

so many songs in my mind, maybe that' coz i drink so much wine

“…sve što ti život uskrati pretvori u prednost, suočavaj se bez straha, puštaj se, neka te nosi struja, ma ništa nije vredno očaja, bože, kako žalim samoubice, koliko mladosti i lepote je nestalo samo zato što se u času slabosti poveruje u žar neponovljivosti, upamti, nema kraja, uvek postoji neki prozor, makar mali otvor kroz koji se može namignuti sebi od pre, i nije važno kojim redom ti se u životu dešava sve to što ti je namenjeno, momče, slušaj me dobro, zajebi hronologiju, sve što ne dobiješ na početku čeka te na kraju, sve što si zgrabio preko crte moraćeš dvostruko da platiš, sve, baš sve je tako kako je jedino moglo biti, za samo nekoliko decenija sve se obrne, i nema više naših malih večnosti sa početka. Horizonti su takođe potrošni, momče.”
(dragan velikić)

odnijela sam tati brdo veša da mi ga opere jer on i njegova cura imaju sušilicu, a sušilica navodno nije samo besmisleni luksuz, nego i čuva odjeću od nečeg što se zove mikro oštećenja, tako bar tata kaže dok mi objašnjava nešto o tvrdoj vodi, kamencu, vjetru i suncu. kažem mu dobro tata, pitam se kako on to sve zna, zašto ja ne znam i pomislim da bih se jednog dana trebala udati za nekoga tko zna te stvari. uostalom, tko može reći što je PRAVI kriterij za odabrati nekoga s kim želiš provesti čitav život? ne želim živjeti s nekime poput mene, ali onda se zapitam, ako ja ne želim živjeti s nekim poput sebe, zašto bi itko drugi želio. onda na tren imam četrdeset godina i život mi je užasan; malo se prestravim i uhvati me panika. utješim se da imam vremena naučiti sve, iako znam da neću. ja nisam jedna od TIH žena niti ću ikada biti; to je malo deprimirajuće zapravo.

uzmem ogromnu vreću, napunim ju s navodno pet i pol kila odjeće pa me tata zove i kaže da ne može oprati sve odjednom, a ja kažem da nema veze, nije hitno, to je ionako onih pet i pol kila odjeće koju gotovo da i ne nosim. tati nije jasno kako netko može imati uopće pet i pol kila odjeće; kamoli one koje ne nosi. (iako on recimo ima 15 pari cipela što je za muškarca od 72 godine jedna sasvim pristojna brojka) ulazimo u kratku i besmislenu raspravu koja brzo završava.

donese mi ju dan kasnije, u istoj vreći, samo savršenu posloženu (ja sam ju onako bezveze nagurala i zgužvala); jedino nije popeglana, ali to ću ionako ja jer od svih kućanskih poslova moj tata jedino nikad nije peglao. sad bih trebala reći da volim peglanje, al ne, ne volim ga. peglam od svoje 14 godine i nisam pronašla ništa zabavno ili nadahnjujuće u tome u proteklih 9 godina. radim to jer moram i jer mrzim kad mi je odjeća izgužvana. nema nikakvog inspirativnog govora iza toga, žao mi je. općenito, užasno je malo stvari u mom životu u kojima stvarno uživam. čak i neobaveznu interakciju s ljudima često doživljavam kao teret; ali ipak odem na jebenu kavu jer znam da moram i jer sam svjesna da moju potrebu za izolacijom malotko može razumijeti. (opet, nekad nestanem na par tjedana ili mjeseci pa povrijedim neke ljude i žao mi je)

iako, ja zapravo jako volim ljude i trebam ih; doista, samo se brzo umaram i osjećam iscrpljeno ako sam previše u kontaktu s njima. moj tata to isto baš ne razumije. drugačiji smo tata, pokušavam mu objasniti. i to je istina – moj tata i ja smo dva svijeta. ni ne ličimo uopće jedno na drugo; ja u zadnjih par godina sve više izgledam onako kako sam zamišljala da je mama izgledala u svojim ranim dvadesetima. onda me nekad prodavačica u dućanu, dok tata i ja biramo stolnjak za moju kuhinju (moram mu objašnjavati da želim baš crno-bijeli i da ne želim uzorak cvijeća) prodavačica pita na koga imam tako divnu kosu (moj tata baš i nema kose i nije kovrčava i moj tata je niži od mene i izgleda neljubazno; ja sam zapravo sve što moj tata nije. ili obrnuto) onda ja kažem da mi mama ima takvu kosu i namjerno ne upotrijebim prošlo vrijeme, ne znam zašto, valjda da joj ne bude neugodno. u hrvatskoj obitelji sa samohranim ocem ima manje od pet posto. a ljudi nikad ne pretpostave da ste vi u pet posto ... bilo čega. (to je u redu, ni ja to ne radim)

uglavnom, htjela sam reći da ne volim kućanske poslove uopće; mrzim ih i ako ikada budem imala barem pristojnu plaću, imat ću jebenu spremačicu. ovaj glupi život je tako kratak, jadan, težak i besmislen i ne mislim ga ni sekunde trošiti na čišćenje, pospremanje i usisavanje i žao mi je ako me to ne čini boljim čovjekom, kvalitetnijom osobom, poželjnijom suprugom. flashback mene u četrdesetima – živim sama u svinjcu i sve smrdi na konzerve mačje hrane.
moj tata je sklon poistovjećivati održavanje čistoće stana s time koliko si ... dobra osoba (iako on tvrdi suprotno i navodno samo od mene očekuje 'minimum reda' – usprkos tome, kad mi je jednom nenajavljeno došao u stan dok me nije bilo i našao ... to što je našao, zalijepio mi je poruku na vratima sobe da stan izgleda kao da u njemu živi mentalno poremećena osoba), al ja osobno mislim da je sve to jedan veliki kurac. nikada mu to ne kažem, uglavnom obavljam te stvari kad baš moram i kad mi on kaže – vjerujem da u tim situacijama treba jednako postupati kako to čine u borilačkim vještinama – kad te netko gura, umjesto da ti guraš natrag, jednostavno povuci. zato moj tata misli da sam ja zapravo bolja osoba nego što u stvari jesam. (iako sam neuredna i općenito teško uopće primjećujem da nered postoji, al s druge strane nisam zla i nisam škrta što su dvije važne kvalitete i iznimno ih cijenim kod drugih ljudi)

zvoni mi na vrata, ljubi me obraz i stavlja oprani veš u kuhinju; kaže da mu se sviđa stolnjak. moje haljine ne miriše kako sam navikla, nego na omekšivač koji koristi njegova cura i to je tako neobično.
moj život je zapravo tako neobičan pomislim, a tata me samo upozori da ne stavljam veš nepopeglan u ormar kao zadnji puta.

- 12:18 - Komentar (12) -

petak, 05.08.2011.

won't let the city destroy our love

može ovako?

mislim da sam bila na najljepšem putovanju dosad.
nikad se nisam više smijala, nikad nisam bila više iscrpljena kad bi se navečer legla u krevet, nikad nisam upoznala toliko različitih, neobičnih ljudi i na tren bi mi se učinilo da nikad nisam bila sretnija.

mogla bih vam ispričati nekoliko anegdota, pokušati dočarati atmosferu kad izađete u centar grada oko devet navečer, opisati hranu, objasniti vam što ima toliko seksi i šaramantno u ircima, prepričati vam što me toliko nasmijavalo ... sve bih to mogla stavit na papir, pokazati vam fotografije, mogla bih vam dati sve materijalne dokaze, ulaznice, suvenire, prošetati se u novoj haljini koju sam kupila, poslati vam razglednicu sa nekoliko panoramskih slika i neurednim rukopisom...ali ne biste shvatili.

svako putovanje me ponovno podsjeti koliko imam malo godina, koliko još toga ne znam, koliko toga ću još doživjeti, koliko mi znače prijatelji i da stvarno volim svoj krevet.

- 11:08 - Komentar (6) -

srijeda, 27.07.2011.

i'm getting wise and i'm feeling so bohemian like you

pakiranje bi kao trebalo biti jednostavno.

navodno. u priručnicima. tako kažu muškarci. ili moj tata.

ali kako da ja MOLIM VAS unaprijed znam da se neću jedno jutro u dublinu probuditi, pogledati kroz prozor i zaključiti da želim danas nositi svoju ispranu sivu deformiranu majicu sa ogromnom zlatnom zastrašujućom pčelom?

KAKO MOLIM VAS?

i nije li poanta hrpetine odjeće koju sam naslagala tijekom godina da ju biram po RASPOLOŽENJU?
s obzirom da ne znam predvidjeti svoje raspoloženje ni u sljedećih pola sata, kako da točno to učinim za idućih osam dana?

moj tata to ne razumije. ne razumije da ja ne nosim hlače tako da za svaki dan moram imati drugu suknju jer, realno, hodati dva dana zaredom u istim trapericama je potpuno ok. ili cijeli tjedan čak. s druge strane, da hodam cijeli tjedan u dublinu u svojoj pufastoj narančastoj suknji ... osjećala bi se jednostavno glupo. (ponekad se osjećam glupo i kad ju nosim samo na sat i pol)

to je OČE razlog zašto ne mogu uzeti JEDNU suknju.

isti pincip vrijedi i za majice plus ako idemo van navečer, ne mogu ić u istoj odjeći. shvaćate problem?

TKO JE UOPĆE UVEO OGRANIČENJE OD 20 KILA za prtljagu? sigurno muškarac. to je tako jer živimo u svijetu diktature bijelih strejt muškaraca. mi svi ostali – žene, homoseksualci, transvestiti ... njihove smo modne žrtve na putovanjima i izgledamo ko kreteni jer smo zbog redukcije stvari u koferu morali ostaviti doma peglu za kosu, noćnu kremu za lice, lak za kosu, trake za izbjeljivanje zubiju ili ružičastu periku.

imam još dva sata. dva sata da se istuširam, spakiram preostalih 40% kofera, odlučim koji ću regenerator uzeti, obavim depilaciju, čišćenje lica, peglanje odjeće u kojoj ću putovati i moram uračunati 15 minuta meditacije i uzimanje anksiolitika na vrijeme jer se užasavam aviona.

dva jebena sata. a ja slušam dandy warholse i drkam po internetu. upucajte me.

- 09:53 - Komentar (3) -

petak, 08.07.2011.

I'm not what I was last summer, not who I was in the spring

recimo, jako dobro se sjećam tog jednog ljeta kad sam se užasno zaljubila u nekoga ko se užasno zaljubio ... naravno, ne u mene, nego u moju najbolju prijateljicu. mislim da se nikada poslije tog nisam osjećala tako jadno i tužno. (dobro jesam. par godina kasnije kad sam vidjela u kakvu prekrasnu curu je zaljubljen netko tko mi se u to vijeme sviđao. još uvijek se sjećam kakvu je odjeću nosila na toj slici i koliko je bila predivna. osjetila sam fizičku bol ... ne zbog njega, ne zbog nje ili mene, nego zbog tog trenutka u kojem sam shvatila da ponekad moraš prihvatiti da jednostavno ... nemaš šanse. baš ni najmanje. i ništa što bi mogao napraviti to nikada neće promijeniti)

mislim da sam bila prva godina faksa, sjedila sam u sobi svoje najbolje prijateljice i vodile smo jedan od onih razgovora 'sjećaš se ono kad smo ...', koji bi bio naporan bilo kome osim nas dvije, dugačak i emocionalno iscrpljujuć, pogotovo s obzirom na činjenicu da smo prijateljice već 16 godina. ispričala sam joj koliko sam bila zaljubljena u njega ('sjećaš se onog tomislava?' ...) i koliko me pogodilo kad su se poljubili i yadda yadda, cijela drama u tri čina koja se odvijala u meni... a ona se prvo uopće nije mogla sjetiti O KOME JA PRIČAM. ispalo je da, ne samo da nije ni slutila da se on meni sviđao (što je sasvim logično jer kao prvo nisam joj nikada rekla, kao drugo iz mojeg nezainteresiranog ponašanja prema njemu se moglo samo zaključiti da mi je beskrajno dosadan. naime, kad sam imala 14 godina moja taktika osvajanja frajera je bila da im nikada, al NIKADA, NI MRTVA, ne pokažem da mi se sviđaju. jer to je značilo da sam slaba i da ću umrijeti. nisam sigurna da sam previše napredovala po tom pitanju, nažalost), nego da se on njoj zapravo uopće nije sviđao i bio je naporan i to ljubljenje zapravo uopće nije bilo ljubljenje (iako ga je ona tada opisala kao takvo jer je imala 14 godina i jer se svi želimo malo dokazati kad imamo 14) nego neki nespretan poljubac koji je, iako tako kratak i ovlaš, svejedno uspio biti loš ('to može samo dečkima uspjeti, i najjednostavniju stvar na svijetu upropastiti', dodala je)

ljeta se i ne promijene toliko godinama kasnije. i dalje moraš proživljavati naporne dečke, nespretne poljupce, liječit slomljeno srce ... samo usput pokupiš nekoliko obrambenih mehanizama i naučiš se bolje nositi sa time. ili se barem praviš da je tako i pred sobom i pred drugima.

s vremenom više ne možeš vidjeti razliku.

sad kad imam 23 godine, razlike u odnosu na ljeta kad sam imala 14 su vrlo male.
i dalje se uglavnom ne zaljubljuju u mene, nego u moje prijateljice; još uvijek sam nesigurna oko toga kako izgledam, ali zato pijem i pušim da mi bude lakše prikriti neugodnost i da mogu nakratko odglumiti da mi je svejedno. (štogod da vam ikada rekla, VJERUJTE, NIJE MI SVEJEDNO. meni NIKADA nije svejedno)

tako da mi se, sve u svemu, čini da sam bila vjernija sebi kad sam se rasplakala u kupaonici tog ljeta kad sam imala 14 i bila uvjerena da se nikada neću prestati tako osjećati. (mislim da sam cijelu srednju školu proživjela misleći OVO NIKADA NEĆE PRESTATI, ali eto, ipak je, donekle)

više nikada nisam plakala u kupaonici zbog nekog dečka. ne zato što možda nisam imala razloga, nego zato što sam se uvjerila da sam IZNAD toga. a u najvećoj su zabludi oni koji misle da su prerasli ijedan osjećaj, to su oni pretenciozni ljudi koji se boje ispasti slabima pred sobom i drugima i imaju potrebu održavati privid da svaki dio svog života, pa čak i to koliko su nesretni, drže pod kontrolom.

a ima nešto oslobađajuće u tome - znaš ono kad si dozvoliš da osjećaš to što osjećaš, u potpunosti, bez zadrške.
brige su zmajevi od papira, bar na sekundu.

- 18:35 - Komentar (22) -

četvrtak, 09.06.2011.

preskačem poljubac za kraj, preskačem hvala i goodbye

za doček nove godine kupila sam novu haljinu
nove cipele
nosila sam i crveni ruž
i negdje, usput, zaključila sam da ću se ljubiti s nekime
za svaki slučaj,
da budem sigurna da će mi i ostatak godine biti sasvim dobar
zaslužujem dobru godinu jelda
pitam svoj odraz u ogledalu
dok stavljam maskaru

bio je to jedan sasvim čaroban doček
na kojemu se dogodilo puno stvari
za još barem nekoliko tekstova
i bilo je mnogo prilika
za ostvarenje mog plana
ali glupi osjećaj
onaj osjećaj kojemu ne možeš fizički odrediti položaj
niti razloge
ali se grčevito držiš za njega
svaki put me zaustavio
nekada na pola puta
nekada još malo bliže
(oprostite na tome, znam da nije bilo u redu, nekada si ne mogu pomoći)

bilo je oko pet ujutro
kad smo odlučile otići
stajala sam u polumraku kluba
i čekala da krenemo
komadići stakla pod novim, uprljanim cipelama
razmazana maskara
raščupana kosa
imam onaj samozadovoljni smiješak koji imaju ljudi
koji su previše popili i upravo počinju percipirati
prostorno-vremenski kontinuum oko sebe
znate ono kad dotaknete alkoholni zen,
osvijestite činjenicu da vam se želja nije ostvarila
(i da je to uvijek tako sa stvarima koje planirate, ili vas iznevjere drugi ili vi sami sebe)
i u tom trenutku ste potpuno pomireni i sretni

a onda
nečije ruke oko mog struka
nečije usne na mojima
ljubimo se
ne znam koliko trenutaka kasnije
taj netko odlazi
nestaje u onom istom polumraku u koji sam maloprije
tupo buljila
i nije djelovao nimalo utješno

rijetki su trenuci kada ja ostanem bez riječi ... ali ponekad se i oni dogode.

- 17:23 - Komentar (13) -

četvrtak, 26.05.2011.

stargazer

sjedim usred nereda u svojoj sobi što i nije neka novost. ali ovaj put sam usred nereda koji je u procesu pretvaranja u red. u tom procesu sam vrlo loša. voljela bih to pripisati svojoj genijalnosti, ali ne, nitko nije TOLIKO genijalan.

pospremam zato što se tata vraća u nedjelju doma. smiješno mi je kad me pitaju kak će mi biti kad on vrati jer ... pa nedostajao mi je, eto. znam da sad ispadam totalno najmanje kul ikad (stvar je u tome da što sam starija, sve sam manje kul, ali za razliku od onoga kad to misliš i imaš 13, sad me sve manje briga za to), al nekako je ispalo da meni taj samostalni život i nije tako presuper. na papiru je sve trebalo bit savršeno – možeš hodati gola po stanu, zapaliti cigaretu dok se izležavaš u kadi, navečer uz televiziju popiti čašu crnog vina...

osim što ja nisam bogata kućanica iz francuskog predgrađa pa sve ovo otprilike pada u vodu. dobro, izuzev hodanja gola po stanu.

znam da ću vjerojatno požaliti što sam sve ovo rekla za manje od tjedan dana, al stvar je u tome da netko tko je, poput mene, zapravo užasno sklon promjenama raspoloženja, depresiji, anksioznosti ... ne funkcionira baš savršeno sam. na neki način sam razočarana samom sobom što je to tako jer sam mislila da sam puno neovisnija i samostalnija - imam tu neku viziju same sebe koju sam već trebala dotaknuti, a ja nekako još uvijek imam 17 godina i bojim se mraka.
zapravo, koga lažem. još uvijek imam 20 godina i bojim se mraka.

ipak, samostalni život me i naučio nekim stvarima.

za početak, naučio me da samostalni život nije još uvijek za mene. to je zapravo jedina bitna lekcija.

naučila sam i da se ne znam dobro nositi sa slobodom koju dobivam i da ju iskorištavam na pogrešne načine – tako da se svaki vikend ujutro budim mamurna, smrdljiva i posramljena. da nisam spreman dio slobodnog vremena potrošiti na pospremanje i čišćenje. da kuhanje super izgleda na televiziji, al ne i u mojoj kuhinji. da je novac tako lako potrošiti.

ovo je bio jedan veliki ispit i nisam ga položila. voljela bih da su stvari drukčije ... voljela bih da sam ja drukčija. ponekad sjedim na kavi i samo odlutam u samosažaljenje i malodušje, na sekundu, imam tu svu vodu u očima koja želi izaći, al opet nekako sama sam sebi smiješna pa taj trenutak nestane i nitko ga ni ne primijeti.
čini mi se da samo čekam da me netko, nešto spasi. to je onda kad gledam ljubavne filmove i racionalni dio mene zna da je to sve laž, ali suština mojeg karaktera bi pristala zapravo na sve, samo da me ne boli. i to je nekako tragično; razmišljam dok ležim kasnije u krevetu i gledam strop. ti si tragična, kažem si dok se prevrćem po krevetu, malena i slaba; namještam jastuk i vruće mi je.
mislila sam da ćeš bit bolja od svega ovoga, čujem glas negdje u polusnu, ali san me svlada prije nego što mu stignem odgovoriti.

idući dan se ja i moje preostale dvadeset i tri ličnosti volimo ponašati kao da se ništa nije dogodilo. kao da sam u zlostavljačkoj vezi sama sa sobom i mentalno ovisna o tome da se prezirem. napeti ste , kaže mi dermatologica nakon što je ustanovila da mi se neurodermitis pogoršao. (imam li ja i jednu bolest koja nije neuro, pitam se)

o da, jesam. nemate ni pojma koliko.

- 10:41 - Komentar (13) -

petak, 13.05.2011.

when it's done & all of this is gone ... just find a feeling, pass it on

znate ono kad se ljubite s nekime
i ne osjećate ništa
ni uzbuđenje
čak ni prolazno zadovoljstvo
baš ništa

jer vam taj netko zapravo
ne znači ništa
pretpostavljam da ništa ne može stvoriti
nešto drugo osim još jedno
ništa

(sjećam se kad sam se prvi put poljubila
i koliko mi dana poslije onaj glupi smiješak nije silazio s lica)

uvijek se pitam

dok mi je nečiji dah tako blizu
njegova koža protiv moje

je li problem u meni
i misli li i on isto

čudno je to ništavilo
ne boli u tom trenutku
nevažno je

al onda budim se ujutro
i ne smijem se
ne baš

- 12:39 - Komentar (22) -

nedjelja, 01.05.2011.

butterflies all havin' fun you know what I mean

nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada

(mehmed begić)

bila je ta jedna subota
prvo sam imala spoj
s jednim dečkom
mene baš ne zovu na spojeve znate
poznajem te neke divne djevojke
užasno lijepe i nekako savršene
i njih zovu, često ili češće od mene
nekad mislim samo još jedna godina
pa ću i ja biti takva
ne znam zašto, ali ti glupi rođendani rijetko kad što promijene

uglavnom, tada sam imala spoj
s nekime tko je ispao sasvim drugačiji nego što sam mislila da će biti
ali ne ispadne li uvijek na kraju tako?
nekad je to dobro, nekad loše
ovaj put nije bilo nijedno od toga
bilo je samo … krivo

i tako je mogla završiti ta subota
mogla sam nakon tog spoja
i nakon pive koju sam popila u drugom društvu
u crnoj haljini koju nosim kad se osjećam nesigurno
mogla sam doći doma
skinuti cipele
protegnuti stopala dok ležim na krevetu
značajno udahnuti
buljiti u strop
i slušati ninu simone

ali nekada subote budu drugačije
nekada upoznaš mehmeda begića
i on ti se potpiše na knjigu
dobiješ posvetu i besplatnu rakiju
nekada
imam osjećaj da sljedeći put neće bit krivo
nekada
čini mi se da i za mene ima nade
nekada ležim na nepospremljenom krevetu
na hrpi razbacane odjeće
i baš mi je nekako svejedno

- 20:17 - Komentar (14) -

petak, 29.04.2011.

my heart gets torn when that hurt gets thrown

evo ovako

jednom smo mama i ja čekale tatu
kad se vraćao s posla iz zagreba vlakom
i tada je nastala jedna divna slika
koja se uvijek u izmaglici pojavi u mojim očima
kad netko spomene djetinjstvo
mama i ja pješačimo do željezničke postaje
pada snijeg
umorna sam pa me mama nosi dio puta
miriše onako kako mama uvijek miriše
nježno i mekano
stojimo na stanici i hladno mi je
u jednom trenutku gledam prema gore, u nebo
mračno je i padaju pahulje
milijuni pahulja mi padaju po licu i vrti mi se
nikada neću zaboraviti taj osjećaj
taj trenutak
i kako je tada izgledalo nebo
dok me mama drži za ruku
i čekamo tatu, a tata mi nedostaje
zapravo
nekad mi se čini da sam u stalnim intervalima
nedostajanja nekog

ponekad, kad je zima
znam pogledat prema nebu iz kojeg sniježi
pokušavam vratiti stari osjećaj
i ako se na sekundu osjetim opijeno
kao onda kad smo čekale na stanici tatu
učini mi se kao da me mama
opet drži za ruku
(i nedostaje mi, da)

ima još jedna slika
koja mi se pojavi netom nakon ove
kad je mamino mrtvo tijelo ležalo pored mene
i ja sam joj davala umjetno disanje
ima i još jedan zvuk
vriskovi u kojima sam se budila noću
mjesecima poslije
odlazila u tatinu sobu i provjeravala dal samo spava
ili je mrtav

htjela sam to još jednom sve zapisati
da ne zaboravim
jer mislim da je vrijeme da sve to pustim
ne mogu više
devet godina je prošlo
iscrpljena sam od nedostajanja
ovo je zadnji put da pišem o ovome
sretan rođendan mama
i volim te

- 23:14 - Komentar (4) -

petak, 15.04.2011.

It's a ... self-preservation thing, you see

i tako imam rođendan za tjedan dana
glupi debilni 23. rođendan
ne volim svoje rođendane zadnjih godina
ne volim ni sebe baš zadnjih godina zapravo
prošle godine sam bila užasno tužna za svoj rođendan. užasno.
naravno, jednako tako užasno sam se napila, strgala suknju i napravila fotosešn u grudnjaku
pred drugim ljudima
probudila sam se u sedam ujutro, stajala uz otvoren prozor i čekala da povratim
tata je tad još živio sa mnom pa sam morala skrivat od njega da na prvi dan svojeg rođendana imam osjećaj da ću umrijet
stajala sam na prozoru i razmišljala kako bi bilo super prestat živjet
nisam razmišljala da išta AKTIVNO napravim po tom pitanju
samo sam htjela da sve ... prestane
mamurluk, depresija, bol u trbuhu, osamljenost, strah
samo. da. prestane.

cijela ta godina mi je prošla otprilike
kao to prvo jutro

htjela bih imati drugačiju godinu znate

htjela bih odrasti
biti jedna od onih žena za koje odmah znate da su sređene
da su im stvari posložene
prioriteti interesi želje
ne dokazuju se krivim ljudima
na krive načine

imam osjećaj da toliko još toga ne znam
ne razumijem kako funkcionira
svaki put se nađem u jednom trenutku kad me
uhvati panika
da kasnim
nepopravljivo kasnim
ja sam kolateralna žrtva vlastitog lošeg tajminga

sve te emocije i iskustva jednom će se srušiti na mene
kad ih ne budem očekivala
kad obrambeni mehnizmi popuste
i raspast ću se

vidim usporeno svaki tvoj pokret
koji mi kida srce
bacaš u zrak hrpu papirića
moje srce sad su raznobojni konfeti
padaju po nama
lijepe mi se za kosu

stvarno nisam mislila da ću ikada
naći svu tu lošu poeziju u sebi

- 16:07 - Komentar (13) -

utorak, 05.04.2011.

everytime i'm a mess by someone before

Proljeće je kad se bliži moj rođendan
Toplo je, nosim platnene tenisice i sunčane naočale
Užasno mi se ljubi s nekime
Toliko mi se ljubi da mi je neugodno pred samom sobom
Htjela bih da mogu unaprijed za sljedećih mjesec dana reć da se ne računaju
I da ništa ne mislim ozbiljno
Samo da je proljeće i da mi nije baš dobro

Ponekad navečer ležim u kadi punoj vode
Ne zato jer sam si napravila kupku
(ne volim kupke)
Nego zato jer mi je jebeni odvod začepljen
Pa voda sporo teče
Tišina je, ona tišina malo poslije jedanaest navečer
čini mi se da moje zločeste misli odzvanjaju kupaonicom
I odbijaju se od onih smiješnih žutih pločica koje imamo
I ruka mi klizne...

Zažmirim i imam osjećaj da imaš okus pite od sira sa limunom
Dok se još nije sasvim ohladila
Znaš, dok mi se miris još uvlači u kosu i pod vrat
Liznem usnu i otopim te
U sekundi
Htjela bih ti samo reć
Želim te
I znam da sam besramna
Oprosti

- 14:00 - Komentar (13) -

<< Arhiva >>